Bila je to teška godina za Saliha i njegovu sestru Hanu. Ostali su rano bez oca i majke, sami na ovom svijetu, u staroj kući na kraju sela. Salih je imao dvadeset pet godina, vrijedne ruke i srce puno dobrote. Hana je bila mlada djevojka, lijepa, skromna i čestita, ali bez ikakvog imetka. U njihovom kraju ljudi su često gledali ko koliko zemlje ima, koliko stoke posjeduje i kakvu spremu mlada donosi u novu kuću. A Hana nije imala ništa osim svog brata.
Salihovo najveće bogatstvo bio je par snažnih crnih volova, Garonja i Jablan. Zahvaljujući njima obrađivao je svoju zemlju, ali i njive drugih ljudi, zarađujući tako za život. Dok su volovi vukli plug kroz tešku zemlju, Salih je znao da će u kući uvijek biti hljeba. Međutim, došlo je vrijeme da se Hana uda.
Zaprosio ju je Selim, pošten i vrijedan momak iz susjednog sela. Selim nije mario za miraz jer je iskreno volio Hanu, ali Hana nije mogla ignorisati ono što će ljudi pričati. Noćima je plakala.
„Brate“, govorila je kroz suze jedne večeri dok je svijeća polako dogorijevala, „kako ću ja Selimu u kuću praznih ruku? Svi će reći da je doveo prosjakinju. Nemam ni jorgana, ni dušeka, ni bakrenog sahana. Sramota me je, brate. Bolje da se ne udajem.“
Salih je teško podnosio sestrine suze. Gledao ju je kako se brine zbog stvari koje nisu bile njena krivica. Znao je da bi joj mnogi mogli godinama prebacivati siromaštvo i nije želio da nosi taj teret.
Sutradan je ustao prije zore i otišao u štalu. Garonja i Jablan mirno su ga gledali dok su žvakali sijeno. Salih ih je pomilovao po glavi i dugo stajao pored njih.
„Oprostite mi, braćo moja“, šapnuo je tiho. „Moram.“
Na pijačni dan odveo ih je u grad. Vratio se tek pred noć. Volova više nije bilo, ali su kola bila puna raznih stvari. Kupio je jorgane, vezene jastuke, bakreno posuđe, ćilime, odjeću i sve ono što je smatrao potrebnim da njegova sestra ode dostojanstveno u novi dom.
Kada je Hana vidjela šta je uradio, ostala je bez riječi.
„Brate! Šta si to uradio? Gdje su volovi? Čime ćemo hljeb zarađivati?“
Salih se blago nasmiješio.
„Ne brini ti, seko. Ima brat ruke. Volova ima na pijaci, a sestra je samo jedna. Nek ti odeš uzdignute glave, a za mene se ne sekiraj.“
Ubrzo je došla svadba. Hana je otišla u Selimovu kuću sa spremom kakvu malo koja djevojka u okolini imala. Ljudi su pričali o Salihovoj žrtvi. Jedni su ga hvalili, dok su drugi odmahivali glavom.
„Lud čovjek“, govorili su. „Prodao je ono od čega živi. Kako će obrađivati zemlju kada dođe proljeće?“
Vrijeme je prolazilo i stiglo je proljeće. Snijeg se otopio, zemlja omekšala i čekala da bude uzorana. Komšije su izvele svoje konje i volove na njive. Samo je Salihova parcela ostajala netaknuta.
Jednog jutra selo je ugledalo prizor koji će se godinama prepričavati.
Sunce je tek provirilo iza brda i obasjalo polja prekrivena rosom. Ljudi su već radili na njivama kada su vidjeli Saliha kako izlazi iz kuće sa svojom suprugom Fatimom.
Fatima je nosila plug, a Salih na ramenima jaram.
Teški drveni jaram kakav se obično stavlja volovima.
Prišao je njivi, skinuo košulju i spustio jaram na svoja ramena. Fatima je drhtavim rukama pridržavala plug.
„Drži čvrsto, Fato“, rekao je tiho. „Samo drži pravac, ja ću vući.“
Nakon toga zategao je konopce preko svojih grudi i zakoračio naprijed.
Prvi koraci bili su najteži. Zemlja je pružala otpor, plug je škripao, ali Salih nije odustajao. Napregnuo je svu svoju snagu i polako povukao. Oštrica pluga zarezala je zemlju i ostavila prvu brazdu.
Ljudi na okolnim njivama zastali su i nijemo posmatrali.
Čulo se samo Salihovo teško disanje i škripa drveta.
Korak po korak, brazda po brazda, nastavljao je dalje.
Znoj mu je natapao lice i leđa. Jaram mu je sve više pritiskao ramena, ostavljajući bolne tragove, ali nije posustajao. U svakom koraku bila je njegova ljubav prema sestri. Vukao je za dane kada su zajedno gladovali. Vukao je za sve godine u kojima joj je bio i brat i roditelj. Vukao je da Hana nikada ne osjeti stid zbog siromaštva iz kojeg je potekla.
Stari Mujo, koji je radio na susjednoj njivi, nije mogao sakriti emocije. Skinuo je kapu i obrisao oči.
„Gledajte, ljudi!“, povikao je. „Gledajte šta je brat! On je postao hajvan da bi mu sestra bila insan!“
Niko nije izgovorio ni riječ.
Neki su oborili pogled, neki su brisali suze, a neki su samo nijemo stajali.
Satima je Salih radio bez predaha. Kada je završio posljednju brazdu, noge su mu klecnule. Spustio se na koljena, potpuno iscrpljen. Bio je prekriven zemljom i znojem, a ramena su mu bila izranjavana od tereta koji je nosio.
Fatima je pritrčala i kleknula pored njega.
Dok mu je držala ruke, u očima su joj bile i tuga i ponos.
Toga dana Salih nije samo uzorao svoju njivu. Učinio je nešto što će selo dugo pamtiti. Ljudi su godinama pričali o njegovoj požrtvovanosti i ljubavi prema sestri.
A Hana je u svom novom domu živjela poštovana i voljena. Nije je krasila ni svila ni bakreno posuđe koje je donijela sa sobom, nego priča o bratu koji je bio spreman odreći se svega što ima kako bi ona mogla otići uzdignute glave.
Fikcija
