Prepoznajemo je kao „neko čudno“ povrće, a zbog nepoznavanja njezinog pozitivnog utjecaja na zdravlje, ne pridajemo joj zasluženu pozornost
Kada tome dodamo nepoznavanje načina pripreme, jasno je zašto se nikada ili vrlo rijetko nađe na našem jelovniku. Danas govorimo o artičoki.
Povrće neobičnih plodova, artičoku, poznajemo već dvije tisuće godina. Usko je vezana uz mediteransku prehranu i Mediteran po čijem su je području proširili Arapi. Italija je danas najveći uzgajivač ovog povrća.
Tipičan primjer mediteranske prehrane
Glavice artičoke se beru prije cvjetanja. Njezini jestivi dijelovi su donji dio same cvjetne glavice, sredina (tzv. srce) te mekani i mesnati donji dijelovi listova. Bez preuveličavanja bi se moglo reći da je udio jestivog dijela oskudan. Na njega se odnosi tek 35 do 55% cvjetne glavice.
Nasuprot tome, izuzetan je njezin mikronutritivan sastav. Od vitamina, svojim se sadržajem izdvaja vitamin K.
Poznato nam je kako mediteransku prehranu karakteriziraju namirnice visokog sadržaja antioksidanasa. Upravo je takva artičoka. Svojim antioksidativnim djelovanjem, koje se uvelike zahvaljuje prisutnim polifenolima, stoji rame uz rame s cijenjenim borovnicama. Polifenoli iz artičoke neutraliziraju slobodne radikale koji inače oštećuju masti, bjelančevine i DNK molekule u našem tijelu.
Ne bez razloga, artičoka se s pravom smatra funkcionalnom hranom.
Farmakološki utjecaj nejestivih dijelova artičoke
Osim kao hrana, artičoka se koristi i u mnoge druge svrhe.
Njezina ljekovita svojstva poznata se stoljećima. Odnosi se to, u prvom redu, na doprinos uklanjanju štetnih tvari iz organizma putem mokrenja i prevođenja otrova u manje štetne produkte u jetri.